Jesmo li ikada spremne????

Sjećam se kada sam svojim roditeljima objavila da se udajem. Učinila sam to točno mjesec dana prije samog vjenčanja, jer smo se prethodno, moj suprug i ja zapisali u matičara i odredili datum. Nije nam bilo do nikakve velike svadbe, bilo je važno samo da smo zajedno. Kad sam objavila svojim roditeljima tu vijest, izostalo je oduševljenje, više im je to bio šok.

    ” Pa kako?”, “Pa Zašto?”, ” Pa kud prije? “

Bila su to samo neka od pitanja iznenađenih roditelja.

Uglavnom, nakon prvobitnog šoka, stanje se normaliziralo malo po malo. Trebalo je pripremiti sve za taj veliki dan. Majka mi je gunđala da sam prebrzo hitala u brak, da sam im dala malo vremena za organizaciju . Poznavajući svoju majku, da sam joj to objavila i godinu ranije, ona ne bi bila spremna.

    Ona nikad nije bila spremna.

Pa da sve poštedimo velikih planiranja i organizacije, mi smo to sve ubrzali. Dobrih desetak godina nakon mene , moja sestra se udavala, i iako su nagovijestili vjenčanje mjesecima unaprijed, opet se pokazalo da majka nije spremna. Opet je bilo “pa kud baš sad?”, “pa nisu mogli pričekati da isplatim kredit?” ,” pa jesu li se mogli prvo malo konzultirati s nama?” . Uglavnom, udala se i sestra. Poslije mnogo godina, sestra i ja bi se znale nasmijati na te situacije, i hvala Bogu da smo obje znale da bez obzira na majčino gunđanje, ona zapravo nikad nije bila dovoljno spremna.

Moja kćer, je već u ozbiljnoj vezi pune 2 godine i dan prije moga rođendana, objavila mi je da se zaručila, tako što mi je poslala fotografiju njene ruke s prstenom. A pošto na fotografiji nisam mogla razaznati radi li se o nekom prstenu-bižuteriji, ili nekom zlatnom kupljenom u duty-free u Dohi,je jer tamo zlato jeftinije, poslala sam komentar

” super!”

Nakon 10 minuta, stigla mi je poruka od kćeri

” mama, je si ti dobro?”.

Iznenađena tim pitanjem poslala sam nekoliko

“?????”.

A onda je stigla njena poruka

” pa to je zaručnički prsten od Charlieja!” .

Naravno da sam brže bolje odgovorila sa

“Čestitam!!!!”

i poslala veliko srce, a zapravo sam bila totalno u šoku s istim onim pitanjima koje je moja mama postavljala

” jao, pa kud baš sad, kad kuću na moru moram adaptirati!” , “samo da vjenčanje ne bude ove godine”, “možda bi bilo bolje iduće godine” ,”kud baš sad?” i” kako ću to ja, sama?” .

Mislila sam i na to kako nema Dina sada kada je najviše potreban. Zaključila sam da ni ja nisam spremna. Da li smo mi , majke uopće spremne ikada, na ovakve stvari? Realno, očekivala sam da bi se to moglo dogoditi tako da ne mogu reći da me to totalno iznenadilo, ali kad to postane stvarnost, shvatiš da zapravo nikad nisi spreman za ovakve situacije. Ella je u mojoj glavi, dijete. Naše dijete. Iako je već u 26 godini, i debelo je oborila rekord po starosti za udaju u našoj familiji, meni je ona još uvijek dijete, naša “krafnica”.

I to dijete je sada žena.

Trebalo mi je nekoliko dana da sve to procesuiram u mom mozgu. Da budem iskrena,nisam sigurna jesam li taj proces završila. Nakon putovanja ,ravno iz Japana, došla je kod mene, da mi pokaže svoj prekrasni dijamantni prsten, sva je bila sretna .Znam da je sretna, majke to osjete. A onda sam se sjetila moje samohrane bake, koja je sve to prošla sa svojom djecom i njenih riječi:

” U konačnici , sve se to sredi” .

Svih ovih dana, u glavi su mi prolazile razne slike i sjećanja Ellinog djetinjstva. Tako to dođe, jer sada je na neki način otpuštam od sebe, vrijeme je da ona ima svoju obitelj i svoju djecu. Mislila sam da je to lako, je ipak, ništa se ne mijenja, ona će uvijek biti moje dijete, gdje god bila, s kim god bila .Ali nije lako, nešto se ipak dogodi što nas u isto vrijeme veseli i rastužuje. Da to je onaj momenat kada se na našoj putanji života,zajedno penjemo jednu stepenicu više. Otpuštam je , iako sam je i ranije otpuštala a sve kako bi mi u pravom trenutku bilo lakše. I onda shvatiš da nikad nije lakše. A opet, sretna sam zbog nje, jer je našla nekoga tko će je čuvati i paziti, jer znam da se njih dvoje lijepo slažu i vole.

A to je najvažnije!

Sve drugo ćemo preživjeti.