Kad brak propadne

U mom uskom obiteljskom krugu svjedočim jednom razvodu, po prvi put. Nisam nikada imala takvo iskustvo, iako sam mnogo čitala, gledala i slušala. Najbliže tom iskustvu su bile situacije kad bi mi Dino, nečim izazvan ,rekao da odlazi od mene jer mu je više dosta mog „žuganja“ pa bi pokupio nekoliko svojih važnih glazbenih nagrada ,zvučnike i četkicu za zube i otišao u svoj studio koje je bio kat poviše našeg stana. Nakon 3 dana na kruhu i pašteti, vratio bi se baš u vrijeme ručka 😉 Tako su izgledali naši „razvodi“. Najvažnije od svega , mi bi se uredno posvađali ,glasno….u afektu bi rekli svašta jednom drugom ali čim bi taj val vrijeđanja prošao, malo manje glasno rekli bi sve što nas muči. A onda bi nastalo zatišje, svatko od nas , još uvijek ljutito ,bi se povukao u svoje misli , malo razmislilo o svojim postupcima, pa bi se opet sreli na trosjedu , izvinuli za sve izrečeno i pokušali popraviti neke stvari u našem životu. S ove pozicije sada, sve mi je to izgledalo kao jedan trening, životni trening. Jer brak je takav, baš poput treninga, ima dana kad je sve super, a ima dana kada bi sve napustio jer ti je svega dosta. Između takvih dana, uvijek je poveznica bila ljubav i želja da se stvari poprave. Iako bi nekome gledajući sa strane , cijela ta naša situacija bila možda „hard core“ , ipak mislim da ljudi moraju artikulirati svoje osjećaje pa iako to bilo i glasno svađanje, jer sve je bolje od uljudne i pristojne šutnje. Mrzim stavljanje osobnih „sranja“ pod tepih i glumatanja da je sve savršeno. Takav je i taj brak s početka moje priče, koji sada prolazi svoj film „ The war of the Roses“ . Sjećate se toga filma? Meni se urezao u pamćenje. Nije baš tako , doslovno…ali skoro. Uvijek se zapitam kako ljudi koji provedu mnogo godina zajedno, imaju djecu, steknu neke zajedničke stvari, pređu granicu iz ljubavi u totalnu mržnju? Znam, vrlo je tanka ta granica, naročito ako jedan od sudionika ovog bolnog procesa ne shvaća težinu cijele situacije, pa još dodatno komplicira ionako tešku situaciju.

The Adobe Image Library ©1998 Adobe Systems Incorporated Silhouette of man and woman fighting

Odluka od rastavi, nije donesena zajednički, niti razgovorom , niti je bilo vremena za spasiti brak..donesena je od strane jednog sudionika , vjerojatno nakon dugo, dugo razmišljanja ali bez ikakvih naznaka. Pretpostavljam, da odluka nije bila lagana i da je trebalo vremena da se odluka i sprovede ali bez da se karte stave na stol, i spasi se što se spasiti da, jer i djeca su tu najveći ulog, jednostavno je nepoštena. Naravno, da nas je ta vijest svih šokirala, jer slika savršenog braka se narušila , ma što narušila, srušila u komadiće! Ne, nije neka treća osoba u pitanju. Možda bi bilo malo lakše da je . Moje mišljenje je da kad čovjek dođe u određene godine, napravi inventuru svoga života i shvati da ga neke stvari više ne vesele ,želi nešto promijeniti u svom životu . To mi je ok. Ali onda treba biti pošten i prema drugima koji su kolateralne žrtve takve odluke, onog drugog partnera koji je emotivno to teško prihvatio i djece koja to također jako teško proživljavaju. Ta odluka je narušila 3 života! Tri ljudska života,alo? Pa nisu to kutije. Ostaju ožiljci, nepopravljivi koji će oblikovati njihove živote. U takvoj situaciji se treba izdignuti iznad materijalnog , samo privremeno i olakšati situaciju dok se stvari ne srede da se može mirno i razborito razgovarati. Tako bi trebao izgledati jedan pristojni i ljudski razvod. Treba uzeti u obzir da puno godina i 2 djece, u tom životu nije baš bezazlena stvar. Nekad su se voljeli, obavezali na bračnu zajednicu, bili sigurni da će biti cijeli život biti zajedno….pa ne treba sve to obezvrijediti. Ali, to ja tako mislim, iz svoga trosjeda, sa svojim bračnim iskustvom..istina je sasvim drugačija. Nema bezbolnog razvoda! Tako je malo potrebno da do jučer dvoje odraslih ljudi koji su najveći partneri, postanu krvni neprijatelji. Razmišljajući o tom razvodu ,svima bih predložila predbračni ugovor. Ma ne predložila, nego uvela kao obavezu! Koliko god vam predbračni ugovor zvučao grozno i niti malo romantičan u trenutku kada obećate partneru da čete biti s njim do kraja života, to uopće nije blesavo. To vam olakšava situaciju kada do razvoda dođe, a razvod se ne događa drugima , nego i vama , možda.

Rat započinje na emocionalnoj razini a kulminaciju doživljava kada dođu materijalne stvari u raspodjelu. U tom ratu ne biraju se sredstva , što si više emocionalno povrijeđen, želiš više materijalnog za sebe, jer tako kompenziraš bol . Nakon toga predstoji dugi sudski proces. Predbračni ugovor bi spasio sve ove muke. . Ništa nije vječno, ni brak, ni ljubav, pa ni sami život. Na primjer, kad se žena u braku odluči prikloniti brizi o domaćinstvu, obitelji i djeci, ugovorom bi mogli dogovoriti koliko taj rad vrijedi za svaku godinu braka. Da se zna! Naravno da se ta“ žrtva“ ne može iskazati novcem, jer to je neprocjenjivo, ali treba se i to staviti u neki realni materijalni okvir, jer kad sve pođe po zlu, većina muškaraca to ne smatra radom. Često prigovore da niste ništa radili, a često i samo društvo to tako percipira, pa sve žene-domaćice , ispadaju obične neradnice i sponzoruše ( ima i takvih ali one generalno bolje prođu,ako ništa izađu iz braka sređene i koliko toliko materijalno osigurane). Žene koje odluče ostati kod kuće, puno toga rade, svjesno žrtvuju svoju karijeru  i omogućuju muškarcu da napreduje u svom poslovnom životu, smanjuje trošak ostalih usluga koje bi bile potrebne da žena također radi i u konačnici čini život puno lakšim za cijelu obitelj. Zašto bi predbračni ugovor bio sramota?  Pa brak je običan d.o.o , društvo s ograničenom odgovornošću, to potpisujete pred matičarem, uvjereni i nošeni sa ljubavnim leptirićima,da to nije tako…ne u vašem slućaju. Nitko ne želi razmišljati o posljedicama a kad dođete u tu situaciju, nastaje rat….doslovno. Što je s djecom? Oni sve to gledaju i na svoj način proživljavaju negdje u sebi, šutljivo. Jer za njih je to grozna situacija. Njihov svijet je narušen, emotivno su konfuzni. I s njima se treba suočiti na neki normalni način, objasniti situaciju i njihovu budućnost a ne ih ostavljati u nekoj neizvjesnosti .Postoji li cijena za njihove patnje? Naravno, da ne postoji.  U svakom slučaju, bolje traumatičan razvod nego traumatičan brak. Jer sve će to proći i preživjet čete! i zapamtite, jedna vrata se zatvore, druga otvore!