Indija 2

dav

Kad jednom stignete u Indiju , trebate neko vrijeme da se naviknete na novu okolinu,običaje, kulturu i život. Već nakon 7 dana, sve postane normalno. Ujutro me bude krikovi vrane, huk nekih drugih ptica, šum valova, vjetra koji njiše palme, kukurikanje pijetla iz obližnjeg dvorišta. Imam osjećaj da sam u zoološkom vrtu. Ponekad susretnem svinju, kravu, kokoš i piliće, mačku i mnoštvo pasa. Pa ipak , oni svi žive slobodno u harmoniji. Gledam te njihove pse, žive slobodno, leže uz cestu , neki od njih imaju svoje kuće gdje se nakon avantura vračaju. Navečer dođu na plažu među turiste i legnu na pijesak. Neki se dođu pomaziti. Nitko ih ne napada i oni nikoga ne napadaju. Nisam primijetila ni da se napadaju među čoporima. Krave su posebna priča, one su svete životinje i najnormalnije se kreću gdje god mogu…Ponekad jednostavno stoje nasred ceste pa ih morate zaobilaziti. Sve to daje neku živost ovom životu ovdje.

Japanke su jedina obuća koju nosim ovdje. Sve drugo je je neupotrebljivo jer je svugdje pijesak. Mislim da ću mjesecima nakon Indije čistiti pijesak. Plaže su jednostavno predivne, more je toplo tako da se uđe bez ikakvog problema. Sreća je što imamo skuter pa možemo otići i na udaljenije plaže gdje nema puno ljudi.

Odlučile smo otiči za jedan vikend u Anjunu , sjeverna Goa,gradić udaljen 100 km od nas , na noćni market. To je jedan od poznatijih marketa na kojem možete šopingirati , slušati odličnu glazbu, partijati, jesti i piti. Na tom marketiu osim Indijaca ,imate štandova mladih evropskih dizajnera iz cijelog svijeta i može se zaista naći prekrasnih stvari.  Krenule smo vlakom iz Cancune u ranim jutarnjim satima. Čim je stigao vlak , prijateljica me gurnula davajući mi znak da se proguram . Nista ne shvaćajući išla sam za njom u vagon. Ušavši unutra bila sam šokirana količinom naguranih ljudi u jednom vagonu. Pratila sam prijateljicu koja se guranjem i brzinom probijala među tom svjetinom u drugi vagon, pa treći…..pa ne znam do kojeg broja, dok nismo našle malo mjesta za stajanje. Da ,za stajanje, jer nema mjesta za sjedenje .Tada sam se malo osvrnula oko sebe .Čim smo ušle u vlak, nestale su boje, odjednom mi se učinilo da sam u nekom crno-bijelom  filmu ali nisam mogla odrediti povijesno vrijeme. Sve oko mene je bilo sivo i crno, samo nas dvije smo bile bijele. Gledala sam taj prizor ,te ljude tako zgužvane u prljavom vagonu s čijeg stropa vise ogromni prljavi ventilatori, crni od šporkice koji nisu radili i vjerojatno ne rade. U vagonu se osjećao ustaljeni zrak iako su neki prozori bili otvoreni zakovani u rešetke . Indijci ne smrde, nema mirisa znoja , samo neke slatkoće koju nisam mogla definirati. Leže svugdje gdje mogu, na podu, čak i na onim policama za prtljagu. Imale smo samo 3 stanice. Već na drugoj stanici , vagoni su se ispraznili, ljudi su izašli neki na posao a neki u potrazi za poslom. Razmišljala sam o tome kako mi iz ove perspektive naši HŽ vlakovi najniže kategorije izgledaju deluxe u odnosu na ovo. Na našoj stanici čekao nas je Andrew kojeg smo od milja prozvali Andro .Andro je Indijac koji ima 35 godina, koji je radio na platformama nafte, zaradio novac i umirovio se. Kupio je stan u Splitu, želi kupiti zemlju blizu Splita , obožava Hrvatsku i kaže da želi umrijeti u konobi sa pršutima,pancetom i vinima. Pozdravio nas je na hrvatskom. Pa kako da ga ne preimenujemo u Andro?

AirBrush_20170223151144-800x600-400x300

Andro,Rina i ja

 

Odvezao nas je malo po sjevernoj Goi ,pokazao nam neka mjesta koja inače ne bi vidjeli te nas odveo u Arambol beach. Taj dio Goe je pun turista, najviše Rusa , vrlo je živahan i plaže su pune ljudi. Tu ima puno događanja i partija. Podsjećalo me na Makarsku u srcu sezone…Puno kafića, barova, restorana….gužva svugdje. Market u Anjuni me oduševio. Ali toliko je toga da jednostavno poludiš od svega. Kupila sam nekoliko poklona i još nešto za sebe. Sutra dan smo napravili izlet u okolna mjesta i posjetili Panjim  i Margao , to su malo veći gradovi. U Margao smo otišli na večeru u neki poznati restoran koji me inije oduševio po hrani. Ne mogu vam ni opisati to mjesto i nekako se naviknes na tu jednu skromnost da se sažališ nad njima. Nisam htjela fotkati niti raditi senzaciju oko toga. Nakon toga Andro nas je dobacio na željeznički kolodvor. Ovog puta moja prijateljica je kupila najnižu klasu u vlaku kao iznenađenje iako sam inzistirala na boljoj klasi. Kad sam ušla u taj vagon koji je bio po svemu gori od onog prvog iskustva, ostala sam u šoku. Ovdje smo bile jedine žene u vagonu  i k tome bjelkinje.Svi su buljili u nas. Uhvatila me nelagoda ali sam i ja počela nepristojno buljiti u njih. Prijateljica me gledala i umirala od smijeha “moraš proći ovo iskustvo inače nisi prošla ništa!” ,uzvikivala je u nesnosnoj buci. Razmišljala sam, zašto mi pobogu treba ovakvo iskustvo.Buljila sam kroz prozori sa željez nim  rešetkama koje podsjećaju na zatvorske i gledala van. Zapljuskivao me ljepljivi topli zrak i činilo mi se da cijela pruga zaudara po mokraći. Da, ljudi žive uz prugu, grade neke nastambe koje im služe kao kuća, tu ,tik uz prugu, lože vatru, jedu,seru i pišaju. ( Oprostite na ovom izrazu) Gomila pasa tumara prugama u potrazi za hranom. Na sljedećoj stanici ,ljudi i čitave obitelj leže po podu perona i spavaju, vjerojatno čekaju vlak koji kasni nekoliko sati. Zauzima se bilo koje mjesto . Bitno je da se legne. Prljavština ih uopće ne smeta, niti tvrdoća betona. Sljedeća stanica je bila naša. Jedva sam čekala izaći, doći u svoju sobu i oprati svu tu prljavštinu sa sebe. Hladan tuš je bio moja jedina želja.

Ujutro kad sam se probudila , uz kavu sam mirno sabirala misli i utiske. Herpes me ponovo napao i to onako bezobrazno. Vjerojatno od vlaka, promislila sam. To iskustvo nije za svakoga ,ali preživi se. Konačno sam izvadila sve poklone koje sam kupila i poslagala ih u kufer. Elli sam kupila prekrasne kožne gladijatorice, kupila bi ih i sebi ali nemam tako usku i mršavu nogu i kad već ne mogu sebi, onda mogu njoj.  Baš su posebne.

Prijateljici sam objasnila da ne želim više nigdje putovati sa vlakom. Ostatak boravka želim totalni relax. Inače se bojim da se ne pretvorim u jedan veliki herpes Zoster . Jedva sjedim . Mažem se kremama da neugodna bol i svrbež prođe. Stres je učinio svoje. Ipak, drago mi je da sam imala sva ta iskustva jer na kraju krajeva putovanje uglavnom pamtiš po nekim čudnim situacijama kojima se kasnije slatko smiješ.

cof

AirBrush_20170224223844-600x800

( Unutrašnjost vlaka )

IMG_20170224_074916-600x800

( Pogled kroz prozor vlaka)