Kad vam djete u srednjoj školi kaže : “Ne želim ići u školu!”

large

 

Moja najveća trauma iz djetinjstva je bio dolazak iz škole, sjedanje za stol uz obiteljski ručak i obaveznog pitanja „ što ti misliš u svome životu?“. To pitanje bi se postavljalo kada bi starcima ponestalo tema iz poduzeća. Mrzila sam to pitanje. Nisam znala što da im odgovorim, jer sa svojih 15,16 godina nisam imala pojma što ću sa svojim životom tog dana, a kamo li u budućnosti. Tada sam imala svojih problema, prve ljubavi, zaljubljivanje, muke ,patnje, škola je sve to trpjela. A i ja. Bila sam vrlo dobar učenik, kampanjac uglavnom. Jedino sam u 1 razredu srednje škole na prvom polugodištu zaredala jedinice iz više predmeta jer sam prolazila prvu ljubavnu agoniju. Opralo me samo tako. Ali već drugo polugodište sam se nekako sabrala , morala sam. Uglavnom, moram vam priznati da mi je srednja škola bila užasno dosadna, naročito jer sam pohađala onu tzv. Šuvarovu školu. Dvije godine općeg obrazovanja a druge dvije godine usmjerenog obrazovanja. Usmjerila me mater, upisavši me u prometnu školu, nakon što se nisam uspjela upisati u umjetničku školu jer  nisam tada imala „veze“ a moji nisu htjeli u tom smjeru ulagati napor. Sve mora biti pošteno i prema zasluzi, iako smo svi znali da „trebaš imati nekoga da te pogura“. No, pitanje „ što ti misliš u svom životu“ i dalje je bilo prisutno za obiteljskim ručkovima , poglavito zato što je mlađa sestra znala što želi još u osnovnoj školi…a ja eto, nisam. Sve što sam znala jest da ne želim raditi u nikakvom poduzeću, voditi nekakav dosadan i previdljiv život kakvog su mi roditelji priželjkivali. Htjela sam nešto drugačije. I to mi se dogodilo.

London mi je bio životno iskustvo gdje sam naučila jednu stvar, a to je da možeš biti sve što želiš, ako to dovoljno želiš. Tamo je već tada postojala tolika lepeza raznih škola, tečaja za razne stvari…da bi ti trebalo imati 2 života da bi sve prošla  što sam tog trenutka željela. Kod nas toga nije bilo. Kod njih je frizer bio umjetnik, a kod nas posao nižeg ranga…za one koje ne vole školu i za spradnje ” ne budeš li završila školu ići češ na zanat, pa češ biti frizerka!”  Konobarenje je bio najnormalniji studentski posao ili prvi posao, za koje nije trebalo ići u školu 2 godine…nego si naučio odmah, kroz rad. Uglavnom, tamo sam naučila i vidjela mnoge stvari koje su me trajno obilježile, dale mi nadu da nisam posve izgubljen slučaj jer u svojoj zemlji bila sam optisani slućaj.
Kad sam rodila Ellu, htjela sam da Ella ima lijepo djetinjstvo, da putuje, da vidi svijeta, upozna druge ljude i kulture, htjela sam da joj život bude „ lopta šarena“, da širi svoje misli, upija, uči druge jezike, da ne bude ukalupljeno dijete. Znala sam da to ima svoje prednosti i mane, mi smo bili takvi roditelji koji nisu ovisili o društvenim pravilima, pa je bilo sasvim normalno da i Ella ima takav odnos prema životu. Za Ellu , škola je bila nužno zlo….neki predmeti kao i nastavnici su joj bili zabavni, a neki užasno dosadni. Ono što joj je bilo zabavno, tu je briljirala, a ono što joj je bilo dosadno tu je bila totalno nezainteresirana da je nije bilo briga za ocjene. Bila sam kao i svaki roditelj jako zabrinuta, znala sam da u njoj ima potencijala, ali nisam znala kako da je motiviram za učenje. Probala sam gotovo sve. Na kraju sam je upisala u dodatnu privatnu vježbaonicu ( nakon obavezne škole bi išla u tu drugu školu gdje su rješavali domaće zadaće i učili za ispitivanja) jer je to bio jedini način da izvrši svoje obaveze. I tako smo završili osnovnu školu. Bila sam svjesna da Ella nije imala ocjene niti prosjek koji bi je upisao u željenu školu , pa sam od straha i puberteta koji ju je već lovio, mislila da je najbolje da je u upišem u privatnu umjetničku gimnaziju. To mi se činilo kao dobro rješenje u tom trenutku . Mislila sam da će tamo biti motivirana, u manjem okruženju, malo osobnijem pristupu, većoj kontroli od strane škole a da će u konačnici razviti svoj kreativni potencijal. To je bila jedna od mojih većih pogrešaka. Mislila sam da je privatna škola ,bolja škola jer je tako npr. u Engleskoj. Biti u privatnoj školi u Engleskoj, nije samo stvar prestiža nego stvar kvalitetne edukacije i školovanja. To ne znači nužno da se u toj školi možete ponašati kako hoćete, prilično su kruti u svojim pravilima a novac, tj skupa školarina ne znači da zbog toga možete utjecati na ocjene svoga djeteta. Sretni ste uopće da ste uspjeli upisati dijete u takvu školu jer su liste za upis poduže usprkos skupim školarinama. No, kod nas nije baš tako. Koliko god se trudili oformiti kvalitetnu privatnu školu u Hrvatskoj, vlasniku škole je najvažniji zbroj svih školarina na računu. Kad moraju ispisati jedno dijete , to je cca. 35 000 kuna manje na računu. Konkretno, u školi u koju Ella išla, umjesto da je bila u razredu s odličnim ili vrlo dobrim učenicima, bila je u razredu s lošim učenicima, djecom koja su jedva prošla osnovnu školu, djeca čiji roditelji imaju novca da plate upis u takvu školu . Naravno, bilo je i dobrih pa čak i odličnih učenika. Ok, znala sam da ni moja kćer nije biser i da je ona tu kao i druga djeca, bila bolja ili lošija od njih. Možda su i ta djeca u školi neshvaćena pa možda trebaju drugačiji pristup, promislila sam. Uglavnom, Elli je škola išla dosta klimavo…bila joj je dosadna. Nije se trudila previše, samo na trenutke. Još ako uzmemo pubertet koji čini svoje, činilo mi se sve skupa nemoguća misija. Bila sam baš nekako nesretna, a mog supruga to nije previše zamaralo. Nakon 3 razreda srednje škole, Ella se htjela ispisati iz škole. Molila me da je prebacim u dopisnu školu. Bila sam u totalnoj komi zbog te njene odluke. Prvo nisam htjela to ni čuti, ali ona je bila toliko uporna obećavajući da će završiti 4 razred u dopisnoj školi ,od kuće. Moj unutarnji glas mi je govorio da se to neće dogoditi,ali sam na kraju popustila i ispisala je iz škole. Imale smo ozbiljan razgovor, u kojem sam joj objasnila da je ova odluka može koštati u životu, da je ovo nešto što baš i nije prihvatljivo i da će je mediji razapeti kada se za to pročuje. Da ne kažem da ćemo se i mi naći na tapetu kao neodgovorni roditelji, što se kasnije i dogodilo. I ne samo mediji, nego i cijela obitelj. Trebalo je ohladiti glavu i promisliti. Ok, najgore što ti se može dogoditi kao roditelju, jest da ti je dijete teško bolesno. Tada život staje, svi ti neki problemi nestaju, sve izgleda smiješno iz te perspektive, jer se boriš za zdravlje svoga djeteta. A moje dijete je bilo  zdravo, hvala Bogu. To je najvažnije. Škola se može završiti u svakom trenutku u životu. Moja je mama maturirala s 26, 27 godina, nakon što je rodila mene i sestru. Fakultet je upisala s 30 godina i završila ga s 35, 36 godina, sve to uz rad i 2 djece. Dakle, nikad nije kasno. Je li nezavršena škola najgora stvar? Nije.

i-hate-school_o_413904

Razmišljala sam, čak i kad završiš srednju školu, neki ne znaju što bi sa životom. Jednostavno nekoj djeci treba više vremena za takvu odluku. Nismo svi isti. Pritisak koji vršimo na djecu ponekad ne dovodi do zadovoljstva, štoviše pravi ljude nesretnima jer ispunjavaju tuđa očekivanja. Nije nas briga što oni misle, jer to pripisujemo njihovom nezrelošću, pa se onda mi roditelji umiješamo s onom „ Mi znamo što je nabolje za tebe!“. Cijelo društvo vrši pritisak na djecu, da svi budu isti, da se ponašaju po zadanom obrascu, i svako iskakanje iz tih obrazaca iziskuje osudu. Tako, osobno smatram da sadašnji način obrazovanja nije za svako dijete. Neka djeca su drugačija, iziskuju drugačiji pristup i način rada. Naročito kreativna djeca, koja su fokusirana na jednu stvar…sve ostalo im je dosadno i gubljenje vremena. No, sustav nije briga, žele da se prilagodiš ili napusti sustav. Moj suprug je imao isti problem u školi…..nije volio školu, nije ga učila onome što je on trebao. Jedva je završio srednju školu , uz pomoć mame i razrednice. U osnovnoj školi su ga upisali u glazbenu školu kada su shvatili da ima želju za glazbom,ali i klasično glazbeno obrazovanje mu je bilo dosadno. Svirao je klavir po sluhu , bez nota. To je bilo neprihvatljivo. U međuvremenu je naučio svirati nekoliko glazbenih instrumenata. On je samo htio svirati i razvijati se u tom smjeru. Škola ga je samo usporavala u tom procesu.
Mnogi poznati uspješni ljudi ( Bill Gates, Steve Jobs, Oprah, Brad Pitt, Coco Chanel, John Lennon….) su napustili školu da bi se mogli baviti stvarima koje vole. Da se razumijemo, ne želim reći da školovanje nije važno, svakako je važno…daje nam više znanja koje možemo dobro iskoristiti u životu,ali ne treba paničariti kad se dogodi da vaše dijete ne zna što želi. Čak mi je razumljiva ideja da nakon srednje škole, dijete uzme pauzu od nekoliko godina dok ne pronađe ono što stvarno želi. Naravno, nas uvijek muči ono „ a što ako ni tada ne spozna što želi?“. Prestanimo biti babe vračare i mučiti se budućnošću. Treba pustiti da vrijeme učini svoje. Kad se dogodilo Ellino napuštanje škole, ne bi vjerovali, ali mnogo zabrinutih roditelja , ponajviše majki mi se požalilo na istu situaciju. Sve je to bilo „ u tiho“ jer nisu htjeli osude društva, obitelji i prijatelja. To je sramota. O tome se ne priča javno. Ali, ljudi moji , to se događa. Sve više. Naročito, od kada postoji maltretiranje od strane drugih učenika i krutog školskog sustava. I zato ako imate taj problem ili znate nekoga s tim problemom, ne osuđujte…nego budite strpljivi, slušajte svoje djete. Naravno, postoji i situacije kada djeca dolaze iz problematičnih obitelji, pa su i u školi problematični, ne dolaze na nastavu, imaju loše ocjene pa u konačnici napuste školu ili izgube pravo školovanja. To je ipak jedan drugi problem koji nema veze s ovom temom. Najvažnije je da djeca pronađu sebe u onome što vole,makar se ne slagali sa njegovim izborom jer samo tako čete odgojiti sretnog čovjeka.

Da apsurd bude veči, danas moja kćer odlazi predavati studentima , na razna panel-predavnja  organizirane na fakultetima i svjedoći svojem iskustvu koje je dovelo tamo gdje danas jest. Da ste mi to prije nekoliko godina izložili kao neku projekciju….odmahnula bih rukom ali bi odmah u drugo trenutku promislila ” tko zna, ah…nitko ništa ne zna, krhko je znanje!”