Kompromis u braku

eki kažu da je kompromis u braku temelj dobrog braka i da bez toga brakovi i veze ne opstaju. Potrebno je da u vezama ponekad radite i neke stvari koje ne želite i koje su ispod vašeg minimuma kako bi udovoljili partneru i tako osigurali “mir u kući”. Vjerojatno su vas odgajali, naročito žene, da je u životu kompromis sve i da se moramo naviknuti na to. Možda su zbog tog “starinskog” odgoja, žene sklonije kompromisu i uvažavanju partnerovih želja od samih muškaraca. Još se sjećam bakinih riječi , kada bih se požalila na neki problem u vezi što mi nije bilo pravo: “A moja čerce… pritrpi! Žensko si.

Prvo, ta riječ “pretrpi” mi je išla užasno na živce, jer nikako nisam sebi mogla objasniti što je dobro u tome i zašto ja uopće nešto moram “trpjeti” da bi veza uspjela. Nikako nisam mogla podnijeti činjenicu da ja nešto “trpim”, a ona druga strana ne trpi. Ili zašto uopće trpjeti nešto što nas čini nesretnim? Istina je da su moja baka, pa čak i mama cijeli život nešto trpjele jer su im tradicionalnim odgojem to usadili. A taj odgoj htjeli mi ili ne htjeli, utječe i na naš život. Iako nisam bila sklona tim nekim starinskim pravilima ponašanja,i ma koliko sam se trudila odmaknuti od takvog života, u mom braku ti su se obrasci ponašanja pojavljivali u nekim situacijama, naročito kada bi osjetila nesigurnost ili manjak kontrole. Onda ,opet razmišljam, ako baš ništa ne „otrpimo“ ,hoće li taj naš brak ili veza, završiti prije i nego je započeo? Danas imamo situaciju da ljudi olako ulaze u brak i završavaju ga rastavom zbog nepomirljivih razlika u karakteru, iako više vjerujem da su pogriješili u izboru ili da ljubav ipak nije bila toliko jaka kako se činila pa su razlike došle do izražaja. Da li bi moj brak trajao 20 godina da sam na prvo negodovanje ili neslaganje oko nekih situacija, jednostavno pokupila kofer i dijete? Vjerojatno, ne bi. U mom slučaju, ja sam svoga muža voljela,a volio je i on mene i usprkos problemima, to je bio najveći „highlight“ našeg braka. Kada pričam o „trpljenju“ onda ne mislim da treba trpjeti bilo kakvo fizičko ili psihičko zlostavljanje u vezi, jer to jednostavno treba čim prije eliminirati iz života. Pričam uglavnom o nekim svakodnevnim situacijama u odnosu dvoje ljudi.

A onda smo u novije doba “trpjeti” zamijenili sa riječi kompromis, čarobnom riječi koja bi trebala unijeti sklad u naš odnos.. Osobno, koliko god ja mrzim riječ “trpjeti” isto toliko ne podnosim riječ kompromis. Kompromis je za mene siva zona: ono kad nije ni crno, ni bijelo, nego nešto na pola puta pa ispadne sivo. Čim moram raditi kompromis, znači da moram sebi uskratiti nešto, druga strana također mora sebi uskratiti nešto, da bi se onda se našli na pola puta, oboje skrušeni i nezadovoljni, pretvarajući se da smo zadovoljni. Čemu to?

Kada vratim svoj život 20 godina unazad mogu točno vidjeti da u mom bračnom životu nije bilo nekih kompromisa, bilo je nekih pokušaja, ali uglavnom su završili neslavno. Ja sam prvih nekoliko godina braka, stalno tražila tu neku zlatnu sredinu, ali moj muž nije podnosio nikakva takva rješenja jer se on osjećao ucijenjen. I da je pristao na kompromis, ne vjerujem da bi ga održao.S druge strane, ispada da sam neke stvari doslovno trpjela. I onda bi nakon nekog vremena puknula pa bi nastala svađa. Zar to ne radimo svi? On bi iznio svoje argumente , a ja svoje. Ja bih branila svoje stavove i mislila da sam u pravu, on je branio svoje stavove i mislio da ja pretjerujem ( skrušeno priznajem da ponekad jesam pretjerivala) Nakon tih naših nesuglasica, ništa se značajno ne bi riješilo jer bi on i dalje radio po svom. S godinama sam jednostavno neke stvari prihvatila i prestala se nervirati oko toga.

Kako smo starili zajedno jednostavno smo naučili cijeniti jedan drugoga i uvažavati potrebe bez ikakvih kompromisa. Npr. kad bi izlazili vanka, znali bi se često posvađati oko odlaska kući, ja sam htjela ranije ići jer mi se spavalo, on je htio još ostati s društvom, kompromis je u svakom slučaju bio mučenje za mene u tim trenucima, a i njemu. Umjesto durenja i svađa, riješili smo to tako da je svatko izlazio sa svojim autom i odlazio kući kad je to želio. Na kraju krajeva kompromis je jedna umjetna tvorevina koja uvijek rezultira nezadovoljstvom kod jednog partnera pretvarajući se da je zadovoljan. A zapravo nije. Prva prilika kad se desi, i taj drugi će napraviti po svom. Čemu nekome oduzimati neku životnu radost samo zato što jednom od partnera to ne odgovara? Zar nije bolje imati zadovoljnog partnera? Ako nekoga morate sputavati zato što nemate povjerenja u partnera, onda ste se krivoga izabrali. Tu nema sreće…Sloboda je jako važan osjećaj, treba je njegovati , pružati ali primati, nikako je ne ograničavati.

Brak ili veza ne bi trebao biti zatvor, mjesto gdje ćemo zatomiti naše želje, štoviše brak bi trebao biti jedan odnos dvoje ljudi koji jedno drugog potiču da budu bolji i uspješniji, kako u poslu tako i kao ljudi.

Zato ja mislim da je zabluda kad sami sebe uvjeravamo da za život u dvoje treba jako puno kompromisa. Treba samo puno ljubavi, tolerancije i razumijevanja za tuđe potrebe. Na kraju krajeva zaljubljujemo se u osobe koje su takve same od sebe, a ne u osobe koje mi sami želimo kreirati. Ali budimo iskreni, da li bi nam se uopće svidjele te osobe koje bi mi sami iskreirali?

Broj pogrešaka: 14, vrijeme obrade: 5337 ms (5098 ms)