Moja nova uloga

Kad sam doznala da ću biti baka, na moje iznenađenje i onaj stav ” ali ja još nisam spremna” bila sam puno mirnija od Elle koja bila u totalnoj panici, jer “ona ima posla”, “karijeru”, “tek joj je krenulo”, “kako će?”, “što će?”. Nisam dramila, što više bila sam svjesna da imam 50 godina, da bez obzira na to što nisam osjećala svoje godine, što sam upravo izašla iz jedne duže veze s mlađim muškarcem, znala sam da ne mogu niti želim izbjeći činjenicu da ću postati baka.

Zapravo, Ella je taman bila u godinama ( nešto malo starija nego kada sam ja postala mama) da bude mama, jer nekako mislim da je puno bolje biti mlada mama, jer sve ono što je teško u toj novoj situaciji , puno je lakše. S druge strane, sa svojih 50 godina, osjećala sam da sam spremna za tu novu ulogu” bake” u svom životu.

Prešišala sam svoju mamu za nekih 8 godina jer ona je postala baka u 42. godini. Iskreno, sve mi je bilo podnošljivo osim samog imena “baka” jer stvara osjećaj preuranjene starosti. Nekako, “baka” uvijek izaziva neku sliku žene, koja je odradila svoj život , koja je stekla mudrost i smirenost, netko tko te uvijek dočekuje s posebnom toplinom, ali je starica. Naravno to je stereotip koji vlada u našim glavama, jer dugo je vremena baka bila tako prikazana kroz književnost ili filmove. Kad se sjetim moje mame u 42 godini, pa ona je bila jako mlada i zgodna žena koja je tada krenula u privatni biznis s dućanima cipela, koja je radila i putovala a u ono malo slobodnog vremena bila je baka Elli. A Ella je obožavala mladu baku koja uopće nije izgledala kao baka.

Uvijek se sjetim jedne svoje situacije sa svojom bakom, koja je također bila u ranim 40-ima kad je postala moja baka. I moja baka je tada radila i živjela je sa svojom majkom, mojom prabakom. Jedno vrijeme kad sam krenula u školu, živjela sam s bakom i prabakom. Jednog dana, prabaka je kasno napravila ručak i ja sam zbog toga zakasnila u školu. Plakala sam i bilo mi je neugodno doći na 2 školski sat ,pa je prabaka odlučila ići sa mnom u školu i opravdati me učiteljici. No, ja nisam htjela da ona ide sa mnom u školu jer je bila stara i nisam htjela da mi se druga djeca rugaju. Plakala sam kao kišna godina, no prabaka je bila dosljedna u svom naumu. Nisam joj htjela dati ruku, nego sam žurno išla ispred nje, plačući, kako nitko ne bi promislio da sam s njom. To je meni bilo prestrašno iskustvo. Ali preživjela sam.

I bez obzira na moj subjektivni osjećaj ” druge mladosti” , prihvatila sam novu ulogu jer je bolje biti mlada “baka”. Ja sam prisutna u Balinom životu od prvog dana i to mi je sasvim prirodno. Možda je naša veza još intenzivnija jer je Ella moje jedino dijete i ja sam njoj jedini živući roditelj. Ono što je važno jest međusobno povjerenje koje mi definitivno imamo između sebe tako da je moja uloga neupitna. A biti “baka” je zaista poseban osjećaj , želim biti prisutna u njenom odrastanju , želim joj biti baka baš kakva je bila moja baka meni, a meni je moja baka bila “mama br .2” ,osoba od najvažnijeg povjerenja.

I od kada je nema, užasno mi fali. Najljepše uspomene vežu me uz moju baku, uz nju sam naučila kuhati i sve kulinarske trikove, ona je uvijek bila dobre volje, uvijek voljna pomoći i saslušati, bila je moje rame za plakanje, baka koja nije imala “didu” ali to mi nije smetalo.

Ono što znam , jest da onoliko koliko ulažeš u svoje odnose s djecom i unucima, toliko dobiješ nazad. Jer s djecom nema kalkulacije. Tu nema glumatanja niti “ne da mi se”. Kad pričam s Balie, uvijek joj se obraćam sa “bakino” iako mi je to ponekad smiješno,jer mi nekako ne ide preko usta,ali navikavam se. Možda će me Balie zvati nekim drugim imenom, tko zna, ona će ipak biti dvojezično dijete.

Balie će za koji tjedan imati puna 4 mjeseca, već ona mene dobro poznaje, manipulira sa mnom kako hoće i vraća mi to smiješkom od milijun dolara koji sav bol u rukama, vratu i leđima, pobriše u sekundi. Nema ništa ljepše od osjećaja međusobnog povjerenja kojeg gradimo svaki dan.

I dok ovo pišem , zavaljena u svoju radnu stolicu, u svom stanu , nakon 5 dana čuvanja Balie , već mi fali ta mala Pikulica. Sve me boli, svaki mišić na tijelu , umorna sam , trening u gym-u je zapravo zezancija u odnosu na čuvanje bebe. Kad sam s njom ,isključim se iz normalnog svijeta ,vrijeme mi postane još dragocjenije, živim za one večernje sate kada mogu malo predahnuti. Ja se već radujem našim budućim druženjima .