Ne pada kruška daleko od stabla……

 

Već tjednima želim napisati jedan post posvećen mojo kćeri  Elli, nikako da dovršim, ali sad je baš pravi trenutak. Eto, zadnjih godinu dana, njen život se jako promijenio od kada je pokrenula svoj Blog. Naravno, kod nas još uvijek vlada mišljenje da su blogeri hrpa neradnika, koja iz dosade piskara po internetu. Facebook je odavno prestao biti samo medij za objavljivanje dosadnih statusa. Danas su društvene mreže najjači slobodni mediji koji ako se s njim znate koristiti možete pretvoriti u pristojan posao i od njega zarađivati.  Netom ,kad je Dino umro, dobivala sam hrpu saučešća od meni nepoznatih ljudi, koji su me susretali i valjda imali potrebu da iskažu svoje iskreno žaljenje. No, često bi se nekima potkrala i zadnja rečenica ” Čuvajte Ellu!”.  N nebi to bilo ništa čudno u takvim okolnostima,ali nisam s mogla oteti dojmu da neki dok to izgovaraju misle na onu staru ” ne pada kruška daleko od stabla” pri tom misleći na Dinove probleme s drogom, koji bi se eto, mogli reflektirati na Ellu.  A sve to zbog toga, jer su Ellu upoznali kroz “Dvornikove” . Mnogi su zaboravili kako izgleda pubertet i njihovo odrastanje, koliko je to turbulentno razdoblje i za djecu i za roditelje. Teško se pomiriti s činjenicom da je od fine male curice koja je slušala Eminema i Britney, preko noći počela slušati neki mračni metal s neartikuliranim vokalom, zatvarati se u sobu i protiviti se svemu. Često se u tim trenucima, pitamo da li smo sve dobro uradili kao roditelji, i vraćamo film unazad, ali odgovora nema. Nismo savršeni roditelji, niti postoje savršena djeca. Radimo ponekad greške a da toga nismo ni svjesni. U Ellinom slučaju, mi smo prilično hrabro, prihvatili činjenicu da ona želi biti drugačija od drugih. Zapravo, mi smo kao roditelji htjeli da ona bude drugačija od drugih, da pronađe svoj put , pogriješi i postane svjesna svojih postupaka ali i odluka. .Nije to lako promatrati, ali jednostavno, morate!  To je dio odrastanja. Dakle, od malih nogu, točnije od početka škole, mi smo htjeli da Ella ima široki pogled na svijet, dijete koje neće biti “ukalupljeno” u društvene obrasce, kao što nismo ni mi,  ali smo joj također htjeli usaditi i neke vrijednosti koje smo mi stekli. Uzeli smo neke obrasce iz tradicije i nekako sve to uokvirili u neku moderniju varijantu, rekla bih liberalniju varijantu. Mnogi su nas krivo gledali zbog toga, ali ono što ljudi nisu možda primijetili, jest da smo imali potpuno iskren odnos i da se svaka odluka bazirala na uzajamnom povjerenju. To nam je bila glavna polazišna točka. Tako smo je već nakon 2 razreda osnovne škole poslali u internacionalni LPC CAMP . Jesam li se kao roditelj bojala? Moram reći da nisam i moji roditelji su mene i sestru poticali na putovanja od malih nogu..To je nešto slično izviđačima ali ipak malo drugačije. Taj kamp nije nikakvo fancy mjesto gdje se djeca takmiče tko ima najveći kofer, najboljim gadgetima i pozamašnim džeparcem. Naprotiv, taj kamp promiče multikulturalnost, različite vjere i rase, kao i društveni “background”, trude se da djeca već u ranijoj dobi stesknu iskustva s različitim kulturama, jezicima , da prihvate različitosti i tako odbace strah od nepoznatog. Dakle, Ella je s tim kampom obišla Estoniju, Sardiniju, Norvešku, USA….Svako ljeto je odlazila na 4-5 tjedana i družila se s djecom iz cijelog svijeta. U tim kampovima, djeca nose samo ono što je na strogo propisano, džeparac je limitiran , može biti manje od maksimuma ali ne i više. Kad stignu u kamp, sav novac ide u kutiju bez obzira koliko tko ima, i ako idu u grad u kupovinu, voditelji svakome djetetu daju isti iznos , kako se ne bi stvarale razlike. Jedina komunikacija s djetetom je putem pisma. Da, putem pisma! ( Mogli smo nazavati voditelje da provjerimo je li sve u redu,ali nismo smjeli pričati sa djecom,da se ne bi osjećali tužno) . Svaki tjedan je ona nama slala pismo s njenim doživljajima,a mi njoj. I dobiti pismo, bilo je najveće ushićenje i za nas i za nju. Vjerujem da danas ne prihvaćaju djecu s mobitelom, jer to djecu samo opstruira. Djeca tamo razgovaraju na engleski i u takvom okruženju, uče engleski puno brže. Svaki tjedan imaju “nacionalni” dan, kada svako dijete predstavlja svoju zemlju, kulturu, kuhinju i običaje. Je li moram reći da sam za “Hrvatski nacionalni dan” slala poštom kilograme Čokolina i Cedevite ?!  Imaju kreativne radionice i provode vrijeme u prirodi, ponekad spavaju u vrećama pod otvorenim nebom. U kampu sve sami rade i svi  imaju svoje obaveze. Često u grupi bude i neko hendikepirano dijete tako da se djeca senzibiliziraju i na takvu djecu , pomažu mu i brinu oko njih. Nakon što kamp završi dobijete jedno veliko i iscrpno pismo od voditelja kampa gdje vam opišu vaše dijete u toj zajednici, istaknu vrline, ali i mane, naprave jedan psihološki profil vašeg djeteta i savjetuju na čemu da proradite u njegovom odgoju. Pisma koja sam dobivala od njih , vezano za Ellu uglavnom su bila jako pozitivna, vrlo su je hvalili i gotovo uvijek je bila miljenica sve djece i voditelja. To nam je bio najveći mogući kompliment. Ella je bila jako zadovoljna u kampu. Oduvijek je bila vrlo društvena, osjetljiva na drugu djecu slabijeg imovinskog stanja, lojalna i totalno cijepljena od materijalizma.   Elli je najveća sreća bila kad bi je odvela u Graz u H&M i rekla joj da izabere što god hoće, čak je i tada bila skromna. Zato mi je bilo užasno čudno kada bi netko prokomentirao da je razmažena i da živi na očevoj slavi. Nije mi bilo lako slušati i čiatati razno-razne komentare na njen račun,ali negdje duboko u sebi znala sam da mora biti nešto od nje. Samo sam morala biti strpljiva. Prije par godina, kad je postala razočarana stanjem u Hrvatskoj, odnosom prema mladim ljudima koji žele raditi,rekla sam joj: ” Ella, mlada si, nemaš ovde nikakvih obaveza, svijet je pred tobom, spakiraj se i otiđi! Ti jednostavno moraš osjetiti koliko vrijediš i gdje je tvoje mjesto!” Nije lako to izgovoriti nijednoj majci, ali dijete je kao ptica, treba napustiti gnijezdo i upoznati svijet. Znala sam nekako da će joj London otvoriti oči. London je naša sudbina.  Danas je Ella baš onakva kako smo i priželjkivali da bude. Kruška nije pala daleko od stabla,u pozitivnom smislu. Ponosna sam na nju jer je mnogim mladim ljudima nesebično pomogla na različite načine, što ima veliko srce i za ljude i životinje, što je prošla  drvlje i kamenje po medijima i ostala normalna.    Imala je svoje vrijeme odrastanja kada je tražila sebe i pronašla. Ja sam kao majka uvijek bila više zabrinuta, dok je Dino uvijek bio smiren i uvjeren da će ona naći svoj put kad-tad. On bi znao reći : “Kad si mlad potrebno je da mnogo puta udariš glavom o zid da nešto naučiš!” Volite svoju djecu, slušajte ih i kad vam se ne sluša, budite im podrška i potičite ih u njihovim idejama i željama iako vam se ne sviđaju. Samo tako će steći samopouzdanje u sebe , što je jako važno u životu. Pri tome ne mislim da ih razmazite , morate im usaditi odgovornost i pustiti ih da griješe i na tome uče. Što se tiče njene škole, to je zasebna priča koja iziskuje posebnu temu. Puno roditelja mi se javilo s istim problemom,ali o tome se šuti jer je to “sramota” ,boje se osuda i etiketiranja. . A puno je talentirane djece i kreativne koji jednostavno ne pronalaze sebe u ovom krutom školskom sustavu. O toj temi ćemo u sljedećem postu.
( fotografije iz privatnog albuma) Estonija 1999 god
 FullSizeRender
FullSizeRender (11)
FullSizeRender (12)