pronađena knjiga

 

Prije nekoliko godina započela sam pisati knjigu i bila sam vrlo usredotočena na pisanje,ali dogodila se jedna kava, nespretno ustajanje sa stola koji se zanjihao skupa sa šalicom kave koja se prolila po tastaturi moga laptopa.. Crni ekran, mrtvilo! Onda je sve stalo. I tako prošlo je vrijeme dok sam se ja udostojila spasiti što se spasiti da s hard disca. Za sve to je krivo jedno generalno čišćenje i muka s 3 satara i oronula laptopa koja ne možeš samo tako baciti u smeće. Dio života je u njima. I tako, pronašla sam nekoga tko je uzeo te stare “makine” za dijelove a u kompenzaciju mi je spasio dijelove života unatrag 10-ak godina. Uzbuđenje me uhvatilo od pomisli što ću pronaći. Sve je spašeno. Otvorila sam danas file ” Knjiga” i krenula u čitanje. Pročitala sam sebe u dahu ( zvuči malo zaljubljeno u sebe) , kad to niste imali pred sobom dugi niz godina, očekuješ da budeš još kritičniji prema sebi,ali to je izostalo….Pa evo..stavljam ulomak, čisto onako kao jedan ” teaser” .

(ulomak iz knjige)

Pogreb

Tih dana u meni je vladalo neko tupilo, apsolutno nisam bila svjesna svoje nesvjesnosti. Prijatelji su pristizali u stan, odmah su me s vrata grlili obliveni suzama, da bi već sljedeći trenutak sve normalno izgledalo, u nekim trenucima je bilo kao da imamo tulum u stanu, svi su instinktivno prepričavali dogodovštine u kojima je Dino sudjelovao, svi su smijali i kao da smo samo čekali da Dino uđe u dnevni boravak u svom plavom kućnom ogrtaču i pospano nam se obrati: – „Jebate, šta ste se svi uskokodakali! Normalan čovik ne može ni spavat od vas!“
Poštar je donosio i donosio telegrame i svaki put kad bi me iznova ugledao, zaplakao bi. Jedva mi je, potresen, kazao: – „Ja Dina nisam osobno znao, ali gledajući one vaše “Dvornikove” imam osjećaj da sam ga poznavao. Uvukao mi se pod kožu. Primite moju sućut i neka mu je laka zemlja.“ Bilo je to iznimno dirljivo. Došlo mi je da ga zagrlim, ali dok sam se pokrenula, već je bio otišao.
Sutradan sam morala odnijeti robu za pokop, na patologiju bolnice „Šalata“. Nisam uopće trebala razmišljati u što će biti odjeven za odlazak. Njegovo crveno odijelo, koje je nosio za snimanje naslovnicu svog posljednjeg albuma “Pandorina kutija”! U tom je odijelu snimio i video za pjesmu “Hipnotiziran”. Bio je to jasan izbor koji nije ostavljao dvojbu! Cijeli „styling“ za naslovnicu tog albuma, sama sam bila osmislila. Odijelo sam dala šivati, kravatu sam danima tražila po trgovinama, crveno-bijela šahovnica mi se činila pravi izbor, dovoljno neuobičajena, ali i znakovita, dobro se uklapala u kombinaciju, zlatni prsluk sam sama izradila, cipele sam obojila zlatnim lakom, štap sam nabavila u jednom kineskom dućanu i njega prebojila u zlatno, crveni cilindar sam dala izraditi u Cahuna, najpoznatijeg šeširđije. I Dino i ja smo bili zadovoljni postignutim. Crveno odijelo za njegov završetak života na ovom svijetu , bio je pravi, bio je jedini mogući izbor.
Mladen, naš prijatelj iz Splita, vozio me na patologiju. Novinari i snimatelji su opsjedali naš dom i pred kućom je vladalo opsadno stanje. Svi su čekali neku pojedinost, bilo kakvu vijest, moju izjavu, izraz lica, a ja sam samo brzo prošla do automobila i smjesta nestala. U toj brzini sam ipak registrirala mnogo svijeća i cvijeća pred samim ulazom u kuću. Na patologiji su nas ljubazno sproveli do hladnjače. U tom sam trenutku u sebi brzo prebirala uzburkane misli “Isuse Bože, Dino je u hladnjači…Gol je i vjerojatno mu je hladno…kako se ovo dogodilo…kako je moguće da se ovo dogodilo…ovo nije stvarnost!”
Već idući trenutak postala sam svjesna da ja zapravo nosim odijelo za njegov pogreb!!! Za njegov posljednji ispraćaj s ovog svijetaaa…“Umrijet ću. Ovo ne može biti istina.“ Mladić u bijeloj radnoj odjeći uzeo je Dinovo odijelo, a ja sam odjednom osjetila strahovitu slabost. Razmišljala sam da li da ga posljednji put vidim i poljubim… „Možete to zatražiti.“ Mladić kao da je čuo moje misli, zapita me: – „Želite li ga vidjeti još jednom?“
Još jednom!?! „Koji drek…“, promislila sam, „Još jednom? Zar ga više neću vidjeti? Ne, to je nemoguće, pa to je Dino,a ne, ne, on ne umire tako lako! Ali, on ipak sada leži unutra sam, gol i hladan, vjerojatno skrpan od obdukcije….“, luđačkom brzinom smjenjivale su mi se misli prolaz glavom. Nisam bila sigurna što želim u tom trenutku.
– „Danijela, nemoj to uraditi. Nemoj! Pamti ga živog, nemoj ga takvog gledati,“ – progovarao je glas razuma kroz Mladenove usne koje sam gledala kako se miču. A, ja sam tako žudjela za jednim poljupcem. Zadnjim poljupcem.Nikada više neću imati šanse dotaknuti njegove usne, pogladiti kosu…nepodnošljivost.
– „Dobro, neću.“ – odgovorila sam Mladenu-Brici, a potom se okrenula prema mladiću u bijelom i jedva promucala: – „Molim vas…lijepo ga sredite. Lijepo ga odjenite. Neka mi bude lijep…!
Vraćali smo se kući u tišini, suze su klizile niz moje lice.Nisam bila sposobna prihvatiti činjenicu da Dina – k vragu, nema. Skupila sam hrabrosti i odlučila dati izjavu novinarima koji su već danima bili utaboreni na našem parkingu. Znam da su mediji gladni senzacija, naročito potresnih koji će prodavati štampu, no ja sam ove ljude koji su stajali mom parkingu, osobno poznavala, znam da samo rade svoj posao. Bilo mi ih je žao, jednostavno je proradio ljudski nagon. Proteklih dana bilo je svakakvih senzacionalističkih napisa i teorija o Dinovoj smrti, a ja sam bila sigurna da nije umro od nikakve droge i osjetila sam potrebu da to i kažem,javno.
Na trenutke mi se činilo da je sve ok, da se sve to nije desilo, da živim privremeno u nekom tuđem snu. Noć je bila iznimno teška. Tada sam postajala svjesna da uistinu Dina nema na drugoj polovini kreveta, da ga zapravo više nikada i neće biti. Držala sam se svoje polovine, nisam mogla dotaknuti njegovu stranu, kao da ću tim potezom uništiti posljednji djelić Dina, njegov miris, njegovu prisutnost. Plakala sam na svojoj strani kreveta, tiho, da me nitko ne čuje. Hvatao me očaj., tuga, beznađe. Pravi očaj koji još do tada nisam upoznala, kao da mi je netko amputirao pola tijela, cijelo srce iščupao, dušu mi isisao.
Tu noć uoči Dinovog odlaska, vraćala sam stalno unazad, pokušavala shvatiti što se dogodilo, kako to da nisam prepoznala simptome, vidjela da se nešto čudno događa, gdje li mi je bila intuicija, k vragu!?! Spoznaja da sam to ujutro mirno pila kavu, gledala televiziju i čistila po kući, dok je moj muž ležao u drugoj sobi u našem krevetu vjerojatno već mrtav…ubijala me. Tek pred jutro bi zaspala, no već na prvi zvuk stranog života u stanu, budila bi se.
Došao je dan komemoracije i sprovoda. Svih sam zamolila da ne odjenu crninu, jer Dino nije volio crnu boju, bježao je od tuge. Znam da bi želio da se taj dan tugu odagna, skrije i da ga e isprati što je veselije moguće. Trebao je svatko od nas uložiti poseban napor da tako bude, da imamo smiješak na licu, radostan izraz što smo ga imali. Nijednoj osobi to nije bilo olako izvesti, posebno onima ili nama koji smo mu bili najbliži. Začudila sam se kako je egoistično tako razmišljati i iz toga pronašla zadnje atome snage da udovoljim svom voljenom mužu. Komemoracija u “Kazalištu mladih” bila je upravo kako se i očekivala, hrpe ljudi, prijatelja, glazbenika, suradnika, poznatih i nepoznatih lica, svi su dolazili izraziti sućut. Na platnu se vrtio video uradak s Dinovim izjavama i isječcima, koji bi nam svako toliko izmamio osmijeh, ma koliko tužno bilo. Dino je ipak Dino, on je neponovljiv, zabavan, smiješan, duhovit! Njegovi prijatelji organizirali su sve vezano za glazbeni dio ispraćaja. Znala sam da će učiniti sve kako treba jer su jako dobro poznavali, ali i voljeli Dina. Nakon komemoracije svi smo se uputili prema krematoriju zagrebačkog groblja Mirogoj.
Tamo se već okupilo mnoštvo ljudi. Obitelj su provukli kroz privatni dio. Stajali smo u jednom malom staklenom hodniku i čekali – naš termin. “Naš termin” odzvanjalo mi je u glavi, kao da smo kod doktora ili zubara, čekamo da prethodnog klijenta isprate, pa da onda mi možemo Dina. Okrutan je život, zašto očekivati da je u smrti drugačije? U svoj toj zbrci, magli, tuzi, težini trenutka dogode se i neke smiješne stvari, da čovjek ne povjeruje. Tada nam možda nije bilo smiješno, ali kasnije smo se itekako smijali svemu tome…
Dakle, dok je cijeli dio bliže obitelji stajao u pretprostoru i čekao “naš termin” došao je voditelj ceremonije, vrlo uglađen, jasno pristojan čovjek, kakav jedino može biti u toj ulozi i obratio se – meni:
-„ Gospođo,da li da otvorimo odar?“
„Isuse“, ustuknula sam iznenađeno jer takvo pitanje nisam očekivala, „oni hoće otvoriti odar, a ja na to nisam bila pripremljena“, kroz glavu mi je samo prolazilo je li Dino sređen, ima li na sebi svoje crveno odijelo, da li je našminkan, je li uopće spreman da ga svi još jednom vide… Čula sam negdje kroz maglu, zarobljena svojim mislima, moju prijateljicu Višnju kako progovara:
– „Nemoj Danijela da ga otvaraju, samo će ti biti teže.“
Zatim sam čula Mladena koje rekao:
– „Nemoj Višnja ništa sugerirati Danijeli, to je njezina odluka, neka ona odluči.“
Svi su problijedjeli. Svi su gledali u mene, a ja sam samo pogledom potražila Mladena i tiho ga zamolila:
– „Možeš li otići pogledati Dina, vidjeti kako izgleda pa ako misliš da je u redu, onda ga možemo otvoriti.“- Vidjela sam da mu to nije lako, ali njegova žena ga je ohrabrivala da to uradi.
– „Ok, idem ga vidjeti.“
U tom trenutku došao je još jedan djelatnik protokola i priupitao onog uglađenog kolegu koji je tu i dalje stajao, pomno prateći svih tijekom dogovaranja
– „ Što se čeka, kasnimo s otvaranjem odra već petnaest minuta?“
Ovaj mu nervozno odgovori:
– „Čekaj, nemoj još otvarati vrata, gospođa se premišlja!“
– „Premišlja? Pa ljudi čekaju, gužva je velika, trebamo započeti!“ – rekao je odlučno.
Tada vođa ceremonije očito shvati zašto se nećkam:
– „Gospođo, krivo ste shvatili, ne želimo mi otvoriti lijes, mi želimo otvoriti vrata kako bi ljudi ušli u dio koji zovemo odar, gdje je kovčeg izložen, radi izražavanja sućuti obitelji.“
Čulo se jednoglasno: -„Aaaaaaaaaa…tako, što odmah niste rekli!“- svima nam se krv vratila u žile.
„Otvorite vrata! Gospode Bože, koji smo mi luđaci“, razmišljala sam,
„Mi smo sve krivo povezali. Ali svi do jednoga. Znamo da je odar onaj dio na kojem leži preminuli i kad je rekao da će otvoriti odar nama se činilo kao da će otvoriti lijes. Nisam do sada nikada bila na nikakvom sprovodu gdje je tijelo pokojnika bilo izloženo pogledima pa sam sva bila u čudu, ali kako nemam baš iskustva u tome promislila sam da i ta filmska opcija „igra“…“
Sve je prošlo kako je bilo planirano. Dino je ispraćen vlastitom glazbom. Doduše, možda je moglo je i bez Alkinih parola, ali dobro. To su trenuci kada čovjek ne vlada svojim emocijama ni razumom, ponese atmosfera. Zahvalna sam joj na predivnom pismu kojeg je napisala za Dina.
(tu ide pismo))
Bilo je sve u Dinovom stilu. Dino je bio zabavljač, prepun života, bogatog duha, širio je pozitivnu energiju čak kad je nije ni on sam imao dovoljno za sebe, živio je punim plućima, radio veselu glazbu i fer je da ode s ovog svijeta u takvoj atmosferi.

Nakon ispraćaja Dina, svi smo se opet sjatili kod nas, kući. Mnogi od prijatelja su došli kako bi se još malo družili, ni njima nije bilo jasno da Dina više nema. Dinova mama i Dean  istog su dana otputovali u Split, kao još nekolicina. Stan se polako praznio. U tom trenutku dvojila sam oko toga da li da ostanem sama ili da organiziram neko društvo sebi. Bila sam pomalo umorna od pričanja Dinovih dogodovština, koliko god sam s užitkom upijala svaku novu prepričanu informaciju. Bio mi je potreban odmor i san, mir, a opet ideja o osamljivanju, očito nije baš najbolja ideja. Imat ću vremena biti sama, napretek.

Trebalo je još položiti urnu kroz dva dana. Opet smo svi bili na nogama rano ujutro, jer je polaganje urne bilo zakazano za 8.30h. Stigli smo pred krematorij. Činilo mi se da sam stalno tamo. Na jednom „prigodnom stoliću“ stajale su posložene sve urne koje se tog dana polažu u svoje “kasete”. Službenik protokola preuzeo je urnu i krenuli smo polako i u potpunoj tišini do mjesta gdje će biti položena. Dio groblja gdje se postavljaju urne odisao je jednom vrlo posebnom spokojnom tišinom koja je bila gotovo u neskladu sa sunčanim jutrom. Cijelim sam putem razmišljala kako je život čudan. Sve što od tebe ostane, stane u tu malu urnu…i odijelo i cilindar i cipele. Teško je to bilo zamisliti, ali činjenica jest da je Dino pretvoren u prah i sada ga ovaj službenik dostojanstveno nosi u rukama. Prilikom polaganja urne priložila sam i PC – igricu “Medal of Honor” ,koju je Dino obožavao. Promislila sam u sebi: – „Ako tamo negdje gore gdje si sada, naiđeš na „play-station“, moram ti dati tvoju omiljenu igricu, ne bi mi oprostio taj gaf, znam te”. Postavili smo cvijeće i vijence, proveli nekoliko minuta tu, osjećajući nevjericu, da je Dino zapravo od sada dovijeka…tu.

“Ja znam i uvjerena sam da ti nisi tu, ti si negdje ovdje oko nas, tvoj duh ne bi podnio tako skučeni i mali prostor”, htjela sam ti doviknuti, ali sam vikala u sebi. Previše sam toga htjela reći, zapravo imala sam potrebu vikati, tako glasno, da me cijela zemaljska kugla čuje.