SARDINIA ( otok tirkizno-plavog mora)

Negdje oko nove godine Ella mi je najavila krstarenje po Sardiniji za Lipanj 2017, dok sam ja već bila u spremanju za moje putovanje u Indiju. Naravno, da se veselim svakom putovanju. Uglavnom, kako se bližio dan putovanja ,dobila sam od Elle detaljan spisak stvari koje moram ponijeti ,jer ipak idemo na brod a tamo nemaš baš taj luksuz da nosiš pune torbe odjeće. Uostalom nije to jahta od 20 metara s luksuznim sobama ,nego jedrilica za 6 osoba. Nisam bila previše žalosna što ću nositi najmanju torbu ,ikad ,jer u osnovi ne volim kufere ,niti pakiranja, a tek raspakiranja;) Stavila sam sve ono što mi se činilo potrebitim za 7 dana krstarenja po obali Sardinije, kupaći kostimi, pareo -marame , jaknicu za vjetrovito vrijeme (ipak smo na brodu), šešir, japanke ,šorc i jedne duge hlače ,putna mini kozmetika , kreme s faktorima i četkicu za zube . Baš sam bila ponosna na malu torbu , osjećala sam se kao da prvi put putujem kao muško. Let za Sardiniju , preciznije Olbiu ( jedan od 2 veća grada na otoku ,uz Cagliari) nam je bio iz Venecije i to kasnim večernjim satima, a mi smo odlučili biti u Veneciji nešto ranije ,kako bi večerali negdje prije leta. Išli smo mojim autom do Venecije ,iako nisam bila sretna tom idejom, jer to moje auto, iako servisirano, je već odradilo svoje i nekako mi ne ulijeva sigurnost u stranim zemljama. I naravno , negdje na samom izlazu iz Ljubljane ,otišao mi je kuplung. Propala papučica! Stali smo sa strane i Ella, koja već uredno istrenirana za sve neplanirane situacije, mirno je tražila rješenje, dok sam ja doživijela stres kojeg sam dubokim disanjem pokušavala staviti pod kontrolu. Čarli je također bio miran…zapravo oni su bili toliko “Cool” dok sam ja bila još nervoznija zbog njihove mirnoće. “Tako ti je to gotovo na svakom putovanju, uvijek neka neplanirana situacija”, pokušala mi je kćer objasniti. Sreća u nesreći je bila ta da se to dogodilo na izlazu iz Ljubljane ,svega 5 minuta od servisa. Zvali smo servis i tražili da nam pošalju auto za šlepanje. Tog majstora koji nam je rekao d će doći za pola sata, čekali smo 2 sata na autocesti. Nije bilo ugodno iskustvo, a i vrijeme nam je bio sve u tom trenutku jer dok smo njega čekali, tražili smo rješenje  kako stići do Venecije. Trebali smo ostaviti auto u servisu, otići po renta-a-car, i stići na let u petak popodne kad su gužve na cestama najveće. Uz sve to, sav taj stres ,sve probleme stalno sam govorila ekipi ” nema veze, što god bude, sutra ćemo se smijati ovoj situaciji, na brodu!” Čarli je vozio do Venecije i na kraju smo stigli čak pola sata ranije check-in-a  za let.

Kad smo sjeli u avion ,mogli smo se opustiti.

 

Let je trajao nekih sat vremena ,uzeli smo Taxi i otišli u apartman koji smo rezervirali kako bi prespavali do jutra kad je bilo zakazano ukrcavanje na brod.

Ujutro samo krenuli u Marinu , gdje nas je čekao ostatak ekipe , Vedrana i Majk. Kad smo se okupili , prvo smo popili jednu normalnu kavu za funkcioniranje, zatim smo obavili shopping hrane za brod , za naredne dane.

Ukrcali smo se na brod gdje nas je čekao naš skiper Olivero.

 

Raspodjeli smo se po kabinama i otisnuli na more. Dan je bi pravi ljetni, vrući sunčan. Ja sam već imala nekoliko iskustava s jedrenjem na brodu ,tako da mi nije bila novost ali u tom vremenu iskustva s jedrenjem, to me nije toliko oduševilo. Nisam imala neku ludu želju to iskustvo ponoviti, možda jer sam bila mlada i bilo mi je zlo od ljuljanja broda. Ovo je bilo jedno totalno novo iskustvo i iznenadio me osjećaj da bi mogla biti na brodu duže vremena i živjeti takvim načinom života . Dakle, spavaš u maloj kabini, svako jutro se budiš u novoj uvali, napravi se kava i uživa u novom okruženju, a onda ide bogata ” marenda”. Nakon toga se svi rasporedimo po brodu, za sunčanje i kupanje, odemo do obale ili plaže dok nas ne uhvati glad. Ponekad napravimo večeru na brodu i uživamo a vrlo često ako smo negdje u prilici odemo na večeru u obližnji restoran. Nautičari, zapravo barem jednom dnevnom, uglavnom navečer obilaze restorane, to je kao neko nepisano pravilo što ih svrstava u dobre potrošače. Naime, na brodu ne možeš kuhati delicije , samo jednostavne stvari, jer si limitiran s prostorom i namirnicama kao i tehničkim uvjetima. Tako smo mi svaki dan za ručak imali neku “pastu” jer je to bilo najjednostavnije, ponekad i palačinke a sve ostalo,ali  meso i ribu, jeli smo po restoranima. Kad sam napravila “šalšu” za tjesteninu, Olivaro ,skiper koji taj posao radi 20 godina mi je rekao da nikad nije jeo bolju “šalšu” pa čak ni u Italiji. To mi je bio veliki kompliment . Svaki tjedan vozi nove grupe turista iz cijelog svijeta i jede ono što skuhaju, ali moja šalša ga je oborila s nogu . Inače, rekao mi je da kad neki gosti kuhaju, a njemu se ne svidi, da on uvijek pojede nešto svoje ,ali na naš stol je rado dolazio. Izmjenjivali smo se u kuhinji…svi smo sudjelovali.

Što se tiče Sardinije, vrlo je slična našim sjevernim otocima, stijene su crvenkaste boje pa je i arhitektura na samom otoku prilagođena toj boji. Sve plaže su pješčane i na svakoj boljoj i većoj plaži, postoje montažni objekti -barovi ,wi-fi, ležaljke, suncobrani…sve se naplaćuje, čak smo i mi platiti 50 eura za cijeli dan što smo se usidrili u uvali. Postoje , naravno i uvale u koje možeš biti besplatno, ali one nemaju nikakve sadržaje. Kuće ,odnosno vile za ljetovanje su savršeno interpolirane u okruženje sa puno zelenila tako da se samo krovovi vire . Ništa ne bode oči. Takvi su i hoteli. Njihova ljetna sezona započima i traje kao i kod nas. Nautički turizam je kad njih jako razvijen i ima jako puno Marina za sve vrste brodova i gostiju, tako da se po moru mogu vidjeti stvarno impozantni primjerci jahti i brodova.

Jednog jutra, probudili smo se u jednoj prekrasnoj uvali, sunce je pržilo, okruživalo nas je prekrasno tirkizno more. Ta boja je bila toliko veličanstvena ,more tako čisto, puno riba koje možete vidjeti golim okom( ribolov je strogo zabranjen uz obalu)  i jednostavno sam morala skočiti u more. Ostatak ekipe nije htio ,jer im je more izgledalo hladno. Ali ja sam to zanemarila. I s guštom zaplivala do obale. Nakon moga kupanja ,ležala sam na mostu ( Dock) i sunčala se ,ostatak ekipe je odmarao u hladovini. A onda smo u sred ničega, razmišljali kako bi bilo super popiti jednu espresso kavu i neki koktel. Nismo imali ničeg osim vina u frižideru. I tako, maštajući odjednom nam se pred brodom ukazao ploveći caffe bar, koji osim hladnih pića, kave ,nudi sladoled i palačinke. Ništa nas nije toliko oduševilo kao ukazanje tog plovećeg bara. Odmah smo se dali u trošak. Smijali smo se toj “fatamorgana” i zadovoljno ispijali svoja pića.

Uglavnom, priroda je prekrasna, more zaista “zove”, plaže su uredne sa svim sadržajima koje turistima treba, cijene u restoranima su kao i kod nas na obali i otocima. Ipak, po meni naša hrana, a naročito riba je ipak bolja kod nas. Ono što je kod njih ljepše jest što kod njih sve napravljeno sa planom pa se ništa ne prepušta slučaju. Inače Sardinija ,otok ima 1,5 miliona stanovnika tako da i nije baš mali otok za obići ga brodom u 7 dana. Mi smo više razgledavali sjeverno-istočni dio otoka.

Sve u svemu, bilo je prekrasno, dobro smo se zabavili, osjetili život na brodu u sunčanim uvjetima kao i onim vjetrovitima uvjetima kad spavaš a brod se okreće ,jedra prave buku ,sretan si s iskusnim skiperom kojih tih 7 dana bude dio ekipe i pazi na svoje goste. Svako putovanje je za mene posebno iskustvo, nema mjesta na svijetu gdje nećete naći ljepotu ako je tražite.

Pozdrav od ekipe koju su sačinjavali : Vedrana ( žena zmaj,vesela i pozitivna ,radila je stvarno super palačinke a inače radi fantastične zube https://www.facebook.com/iSmile.hr/, Majk – njen muž, Grk , koji je uz skipera Olivera bio skiper br.2, uvijek spreman za akciju, more mu nije nepoznanica , Ella, moja kćer, koja se nije okupala u moru svih 7 dana, kojoj plovljenje  i život na brodu nije baš najdraža stvar na svijetu ( sva je na pokojnog oca) , sir.Charles Pearce, nepoznati rod engleske royal familije koji je vidjevši jahtu Bill Gatesa ,htio napustiti nas brod  i sve nas ,jer se previše ljulja i žulja. Jedva smo ga smirili…i na kraju moja malenkost, bila sam dobra sve dok nismo zadnji dan stigli u marinu i vidjela nekoliko plovečih kuća pitajući se gdje se vlasnici mogu upoznati…Kćer mi je rekla da odem na https://www.seekingmillionaire.com/ i okušam svoju sreću tamo, pa sam u tom ozračju krenula tražiti svoga milionera ali kad sam vidjela profil Slobodana iz Nove Drenčine i zamagljeni iznos godišnje zarade, prepala sam se i napustila stranicu 😉