In vino veritas

Sjećam se jako čisto svoga djetinjstva i života s bakom i prabakom s kojima bi najčešće provodila ljeta jer su mi roditelji radili. I baka je radila u to vrijeme,ali kad je bila na godišnjem odmoru, ja sam bila najsretnija jer to je značilo da svakodnevno idemo na kupanje. A ta kupanja s njom i njenom torbom napunjenom našom “marendom” ( jer ništa nije bilo slađe nego jesti na plaži) još uvijek su tako živa u mom sjećanju. No, nije tema kupanje, nego nešto sasvim drugo, nešto što je također ostalo tako “živo” u mom sjećanju. Prabaka je bila tada sa svoji 80 i nešto godina, bila vrlo vitalna i psihički i fizički. Doživjela je duboku starost i umrla s 94 godine. Kao mlada djevojka školovala se u Grazu ( tada je Hrvatska bila pod Austrougarskom) za ” šnajdericu” , Rodila je 4 djece, od toga je 3 preživjelo. Za vrijeme 2. svjetskog rata, prilikom bombardiranja Splita, ostala je bez muža i podigla na noge svoju djecu uglavnom, šivajući. Ono po čemu je pamtim jest što je uvijek držala do sebe, uvijek se sa stilom oblačila pa čak i kad bi se samo spustila u dućan kod “Jurašine” ( oni koji su iz Splita, znaju za taj dućan) ili kod Bonačića. Uvijek je vodila i mene sa sobom , a prije toga bi uvijek inzistirala da se lijepo obučem i govorila: ” Prava gospodjica uvijek mora imati dobar šešir, torbu i cipele” .Kad bi obavile kupovinu, prošle bi kroz Get i zastali kod konobe “Bračanin” koja je uvijek mirisala na bačve od vina jer se tu “rinfuzo” kupovalo vino. Kupila bih litru “crnoga” ( uvijek crnoga) a meni bi vlasnik uvije poklonio praznu malu staklenu bočicu u kojoj je najčešće prodavao likere i prošek. Voljela sam te male bočice. U kući smo uvijek imali prošeka, on se čuvao za goste,a bilo je likera od višnje i rakije od oraha, koje je prabaka svake godine sama radila. Moja prabaka je imala svoje dnevne rituale kojih se slijepo držala. Budila se rano, popila bi ječmenu kavu ” Knappe” , ostavila za mene i poslužila bi mi je s keksima koje bi mi nadrobila u nju.  Obraćala bi mi se sa “Janko” što mi je užasno išlo na živce, a njoj je to bio način ispoljavanja svoje ljubavi. Oko 10 sati, bilo je vrijeme za ” marendu” . Meni bi dala neko voće, a ona bi uvijek popila čašu vina ( sa vodom). sa malo kruha. Ručak je uvijek bio u 14 sati, i tada bi popila bevandu. Popodne bi se obavezno spavalo. Navečer, nije bilo vina, ali užasno se voljela ljeti počastiti pivom. To je bilo samo ponekad. Odrastajući uz nju, uvijek bi je pitala “bako, a je li ja mogu to probati?” Negodovala je i govorila da to nije za malu djecu, ali na kraju bi popustila i dala bi malo,( vino i prošek su uvijek bili razvođeni) a pivu sam obožavala. Negdje kasnije kad sam odrastala, sjećam se da bi za ručak uvijek popila bevandu. Otac je znao piti za ručkom. Moram napomenuti da bi nam litra vina trajala cijeli tjedan , pilo se samo za ručkom kao bevanda. I tako je taj ritual trajao cijeli moj život a tako i danas. Razlika je u tome, što danas pijem vino bez vode i jedna čaša za ručkom i večerom je ” must have” Nije obavezno, ali volim nakon ručka ili dobre večere popiti čašu kvalitetnog vina. Moja kćer Ella, odrastajući na skoro isti način kao i ja , također je imala želju kao dijete probati vino. I sjećam se jednog ljetovanja s pokojnim didom Borisom ( a bila mu je mezimica) žicala ga je da proba vino. Opirao se njenom zahtjevu ali na kraju je popustio i dao joj čašu vode sa malo bijelog vina ( to čak nije bila ni bevanda), misleći da će je to zadovoljiti. No, kad je otpila jedan gutalj zaključila je: ” Dida, dobra ti je ova vodica! ” Dida ko dida, nasmijao se tom njenom konstatacijom i dobacio : A đavle jedan, kako ti znaš da je to vodica?

-A znam dida, jedan put si ostavio čašu na stolu, a ja sam probala, tamo je bilo puno više vina a manje vode. 🙂

U svom životu, probala sam mnoga vina, od najboljih do najgorih, Ne mogu reći za sebe da sam vrsni znalac vina, niti mi je to specijalnost, ali znam prepoznati dobro vino. Kao žena, imam svoj ukus, i on nije isključivo vezan za vrhunska vina, nego mi jednostavno treba odgovarati u pojedinom trenutku. Određuje ga jelo, atmosfera, društvo ili jednostavno poseban trenutak.Uz neko dobro jelo, volim i dobro vino, navečer za opuštanje volim pitka i malo slađa vina, onako za ” gušt” , neki dobar “muscat” ili “rose”. Ponekad mi netko jeftinije vino, zna tako dobro sjesti, iako bi se vrsni znalci vjerojatno zgrozili. Iako sam prava dalmatinka, najmanje ljubim dalmatinska vina, osim nekih iznimaka. Razlog je taj, što su mi jednostavno prejaka. Gotovo nikad je pijem domaća vina iz kućne radinosti osim ako nisu provjerena, jer sam nekoliko puta završila s višednevnom glavoboljom koja me paralizirala.

…. uz ovakvu večeru ,ne može se bez vina jazz Vibes (IURIS vinarija)
13459653_10209826032277384_168722650_n
( risotto od svježih šparoga i kozjim sirom sa tratufama) 
13480498_10209826031717370_1871988753_n
(roast beef s salatom i preljevom od jogurta i vlasca)
13479673_10209826032557391_1770477003_n