Voljeti sebe

 

Prije neki dan netko je na mom fejsu postavio pitanje tipa “sto se to dogodi nama ljudima ili u ovom slučaju ženamada se u braku zapustimo?” Da, zaista sto nam se to događa i zašto? Ja sam to isto pitanje postavila sebi jednog jutra dok sam stala ispred ogledala ,sva raščupana,sa podočnjacima do poda u nekoj “babskoj” spavaćici koja je prikrivala sve viškove,a u isto vrijeme me sirila u svim smjerovima. Gledala sam svoj odraz u ogledalu sa gađenjem i pitala se “tko je ova zena?”. Vratila sam se u krevet sva očajna , bacila se u embrio položaj, zagrlila jastuk i mislila da ako zaspem ,probudit ću se ljepša. šta će mi moja prekrasna duša, promislila sam u sebi, kad izgledam kao stara zapuštena i ocvala zena! A onda nakon par dana samožaljenja, pronalaženja razno raznih opravdanja za svoje stanje, rekla sam sebi -“dosta je!”.
Zvuci jednostavno ,ali uopće nije jer to “dosta je!” izgovorila sam stotine puta i pitala se kako uopće vjerovati sebi kad sam toliko puta izdala samu sebe.?Da bi sebe zavoljeli potrebno je prije svega sebe dovoljno mrziti.Da,mi se zapravo mrzimo,toliko da nam je ogledalo najveći neprijatelj a rastezljiva trenirka najbolji prijatelj. Treba skupiti snage ,stati pred ogledalo i suočiti se sa svojim odrazom u njemu. Jednostavno rečeno,treba objaviti rat!
No vratiti ću se na početak, na trenutak kada je započeo moj proces mržnje prema sebi. U jednom trenutku mogaživota, dok sam već debelo bila u braku s Dinom ,koji se na svoj način borio sa svojim demonima , svaki njegov pad ili neuspjeh u životu ,bio je i moj neuspjeh. Bar sam ja to tako mislila. Bilo koja situacija koja bi rezultirala svađom u kojoj bi se obostrano ”počastili” mnogobrojnim uvrjedljivim epitetima i koliko god smo puta te rijeci izgovorili, svaki put bi nas te rijeci pogodile, ravno u srce i ravno u ego. Gađali smo se tamo gdje smo znali da smo najosjetljiviji. Nakon toga svatko bi se zatvorio u svoj svijet strahova i sumnje, a izlazili bi podvinutog samopoštovanja. Onda bi se pomirili, jedan drugom oprostili, nesvjesni da svaka takva svađa ostavlja ožiljke na našoj psihi i našem odnosu.To je najveća zamka u odnosu dvoje ljudi, kad upadneš u nju, misliš da se možeš izvuci, ali sranje lezi u tome sto upadašsve dublje i dublje, a kako upadaš tako si sve usamljeniji i nesretniji. Jednog dana nakon svih tih svađa i ružnih rijeci,počmeš vjerovati u sve izgovoreno. Sjetite se one “kad mnogo puta izgovoriš laz,ona postaje istina”.Tvoje samopouzdanje postaje krhko a kad ono oslabi, u banani smo! Cijela naša percepcija sebe iz nekih boljih dana kompletno se rusi. Vjerujte mi da se ponovo rodim, ovaj dio svog života bi promijenila. Obuzdala bih strasti i nikad ne bi izgovorila nijednu uvrjedljivu riječ drugoj osobi. Umjesto da smo jedan drugome bili podrška mi smo učinili suprotno.Korijene klimavog samopouzdanja naslijedila sam u djetinjstvu, jer sam imala tu nesreću da me roditeljičesto nisu shvaćali ozbiljno u mojim željama i namjerama. Trudila sam se, ali kad bi vidjela da me ne podržavaju, odustala bih. Kad sam shvatila da moram odgovarati društvenom kalupu kojem sam se silno odupirala, tada sam se pobunila i ustrajala u svom izboru.
Ono sto želim reci;

Moj suprug i ja smo upali u jedan ambis, tonuli smo i mislili kako ćemo to jednog dana popraviti. Istina je da ne postoji jedan dan ,nego postoji SADA. Njegova prerana smrt nije nam dala šansu da isplivamo iz tog ambisa. Dakle, usprkos ljubavi koju smo imali – svi naši strahovi, manjak samopouzdanja i slaba vjera u same sebe nas je distancirala i učinila da se svatko zatvori u svoj svijet. I tako sam ja postala ona debela i frustrirana Danci koja jekažnjavala sebe i svoga supruga, a on muz koji je bježao u svoj virtualni svijet. Svaka njegova nezgodna ili uvrjedljivariječ samo me još vise tjerala, neću reci -”prema frižideru” – jer nije bilo tako, nego mi je na neki način rušila volju i zelju da se trgnem. To je bila moja mala osveta. Podsvjesna.
Tek sada vidim koliko je to bilo glupo, koliko smo kvalitetnog vremena potratili u tim našim podsvjesnim osvetama koje ništa dobroga nisu donijele.
Dinova smrt je bila moj okidač za mnoge promjene u mom životu, jer sam imala vremena zaroniti u sebe i suočiti se sa svojim demonima. Dovoljno dugo sam mrzila sebe i bilo je vrijeme da naučim zavoljeti sebe. A da bi voljela sebe morala sam zavoljeti i svoj odraz u ogledalu, stoga je fizička promjena bila prvi korak. S fizičkim promjenama, raslo je i samopouzdanje, a kad osjetite taj osjećaj, želite ga zadržati sto duže. Konačno padne ta neka areola koja vas čininevidljivima, i odjednom postanete vidljivi svima. Ljudi primjećuju promjene, samim time vi još vise to osjećate . To je svakako poticajno. Od prvog dana kada sam započela proces voljenja sebe, sve sam podredila sebi i vise nisam podnosila nikakva glupa opravdanja. Možda to zvuci sebično ali nije, jer kako voljeti ljude oko sebe ako ne volimo sebe?Ujutro rano kad bi išla na trening, nisam se nikome javljala na mobitel prije 10 sati, to je bilo moje vrijeme , samo moje. Tako sam postavila stvari. Vikende nisam provodila na trosjedu ili šetnjama po špici, nego na Sljemenu ili na Jarunu. Svaki slobodni trenutak koristila sam za šetnje u prirodi. OK, nemam malu djecu, nemam muza… imam samo psa koji me vjerno prati u svakom mom naumu. Ono sto vam želim reci jest da prestanete biti Žrtve svoga vlastitog Života, prestanite pronalaziti razloge i opravdanja za stanje u kojem jeste. Tražite vlastito vrijeme i razumijevanje jer zapamtite, ako ste VI sretni i zadovoljni svi će oko vas biti sretniji. Nemojte ništa ostavljati za sutra, nego krenite već sada voljeti sebe. Pronađite onu zenu u koju se vas muškarac zaljubio i vidjet ćete promjene, pozitivne.
Danas sam sretna i na život gledam drugim ocima. Radim sve ono sto godinama nisam, jer jednog dana kad budem stara želim imati osmjeh na licu, osmjeh proživljenog života.